Gen koji kodira SDHC protein je jedarni, iako se protein nalazi u unutrašnjoj membrani mitohondrija. Lokacija gena kod ljudi je na hromosomu 1 na poziciji q21. Gen je podijeljen u šest egzona. SDHC gen proizvodi protein od 18,6 kDa, sastavljen od 169 aminokiselina.[4][5]
Protein SDHC je jedna od četiri jedarno kodirane podjedinice koje sadrže sukcinat-dehidrogenazu, poznatu i kao kompleks II lanca transporta elektrona, ključni enzimski kompleks ciklusa limunske kiseline i aerobnih respiratornih mitohondrijskih lanaca. Kodirani protein je jedan od dva integralna membranska proteina koji pričvršćuju druge podjedinice kompleksa, formirajući katalitsko jezgro, za unutrašnju mitohondrijsku membranu.[2]
SDHC čini dio transmembranskog dimernog proteina sa SDHD koji sidri kompleks II za unutrašnju mitohondrijsku membranu. Dimer SDHC/SDHD obezbjeđuje mjesta vezanja za ubikinon i vodu, tokom transporta elektrona u kompleks II. U početku, SDHA oksidira sukcinat putem deprotonacija na FADmjestu vezivanja, formirajući FADH2 i ostavljajući fumarat, labavo vezan za aktivno mjesto, slobodan za izlazak iz proteina. Elektroni izvedeni iz sukcinatnog tunela duž [Fe-S] releja u SDHB podjedinici, dok ne stignu u [3Fe-4S] klaster gvožđe-sumpor. Elektroni se zatim prenose na molekulu ubikinona koji čeka na aktivnom mjestu Q pula u dimeru SDHC/SDHD. O1 karbonil kisik ubikinona je orijentiran na aktivnom mestu (slika 4) interakcijom vodikovih veza sa Tyr83 u SDHD. Prisustvo elektrona u klasteru gvožđe-sumpor [3Fe-4S] izaziva kretanje ubikinona u drugu orijentaciju. Ovo olakšava drugu interakciju vikove veze između O4 karbonilne grupe ubikinona i Ser27 SDHC-a. Nakon prvog koraka redukcije jednog elektrona, formira se radikalna vrsta semikinon. Drugi elektron stiže iz [3Fe-4S] klastera kako bi osigurao potpunu redukciju ubikinona u ubikinol.[7]
Klinički značaj
Mutacije ovog gena su povezane sa paragangliomima.[2][8] Utvrđeno je da više od 30 mutacija u SDHC genu povećavaju rizik od nasljednog paraganglioma-feohromocitoma tipa 3. Ljudi sa ovim stanjem imaju paragangliome, feohromocitome ili oba. Naslijeđena mutacija SDHC gena predisponira za to stanje, a da izazove nasljedni paragangliom-feokromocitom tipa 3 potrebna je somatska mutacija koja deletira normalnu kopiju SDHC gena. Većina naslijeđenih mutacija SDHC gena mijenja po jednu aminokiselinu u sekvenci SDHC proteina ili rezultiraju skraćenim proteinom. Kao rezultat, postoji mala ili nikakva aktivnost enzima SDH. Budući da mutirani enzim SDH ne može pretvoriti sukcinat u fumarat, sukcinat se akumulira u ćeliji. Višak sukcinata abnormalno stabilizuje hipoksijski inducirani faktor (HIF), koji se također nakuplja u ćelijama. Višak HIF-a stimuliše ćelije da se dijele i pokreće proizvodnju krvnih sudova kada nisu potrebni. Brza i nekontrolirana ćelijska dioba, uz stvaranje novih krvnih žila, može dovesti do razvoja tumora kod osoba s nasljednim paragangliomom-feohromocitomom.[9]
^Hirawake H, Taniwaki M, Tamura A, Kojima S, Kita K (1997). "Cytochrome b in human complex II (succinate-ubiquinone oxidoreductase): cDNA cloning of the components in liver mitochondria and chromosome assignment of the genes for the large (SDHC) and small (SDHD) subunits to 1q21 and 11q23". Cytogenetics and Cell Genetics. 79 (1–2): 132–8. doi:10.1159/000134700. PMID9533030.
^Niemann S, Müller U, Engelhardt D, Lohse P (juli 2003). "Autosomal dominant malignant and catecholamine-producing paraganglioma caused by a splice donor site mutation in SDHC". Human Genetics. 113 (1): 92–4. doi:10.1007/s00439-003-0938-0. PMID12658451. S2CID32412131.
^"SDHC". Genetics Home Reference. U.S. National Library of Medicine. Pristupljeno 26. 3. 2015.
Bonache S, Martínez J, Fernández M, Bassas L, Larriba S (juni 2007). "Single nucleotide polymorphisms in succinate dehydrogenase subunits and citrate synthase genes: association results for impaired spermatogenesis". International Journal of Andrology. 30 (3): 144–52. doi:10.1111/j.1365-2605.2006.00730.x. PMID17298551.
Cascón A, López-Jiménez E, Landa I, Leskelä S, Leandro-García LJ, Maliszewska A, Letón R, de la Vega L, García-Barcina MJ, Sanabria C, Alvarez-Escolá C, Rodríguez-Antona C, Robledo M (septembar 2009). "Rationalization of genetic testing in patients with apparently sporadic pheochromocytoma/paraganglioma". Hormone and Metabolic Research. 41 (9): 672–5. doi:10.1055/s-0029-1202814. PMID19343621.
Goto Y, Ando T, Naito M, Goto H, Hamajima N (2006). "No association of an SDHC gene polymorphism with gastric cancer". Asian Pacific Journal of Cancer Prevention. 7 (4): 525–8. PMID17250422.
Cascón A, Pita G, Burnichon N, Landa I, López-Jiménez E, Montero-Conde C, Leskelä S, Leandro-García LJ, Letón R, Rodríguez-Antona C, Díaz JA, López-Vidriero E, González-Neira A, Velasco A, Matias-Guiu X, Gimenez-Roqueplo AP, Robledo M (maj 2009). "Genetics of pheochromocytoma and paraganglioma in Spanish patients". The Journal of Clinical Endocrinology and Metabolism. 94 (5): 1701–5. doi:10.1210/jc.2008-2756. PMID19258401.
Gill AJ, Benn DE, Chou A, Clarkson A, Muljono A, Meyer-Rochow GY, Richardson AL, Sidhu SB, Robinson BG, Clifton-Bligh RJ (juni 2010). "Immunohistochemistry for SDHB triages genetic testing of SDHB, SDHC, and SDHD in paraganglioma-pheochromocytoma syndromes". Human Pathology. 41 (6): 805–14. doi:10.1016/j.humpath.2009.12.005. PMID20236688.
Eng C, Kiuru M, Fernandez MJ, Aaltonen LA (mart 2003). "A role for mitochondrial enzymes in inherited neoplasia and beyond". Nature Reviews. Cancer. 3 (3): 193–202. doi:10.1038/nrc1013. PMID12612654. S2CID20549458.
Richalet JP, Gimenez-Roqueplo AP, Peyrard S, Vénisse A, Marelle L, Burnichon N, Bouzamondo A, Jeunemaitre X, Azizi M, Elghozi JL (decembar 2009). "A role for succinate dehydrogenase genes in low chemoresponsiveness to hypoxia?". Clinical Autonomic Research. 19 (6): 335–42. doi:10.1007/s10286-009-0028-z. PMID19768395. S2CID2265162.
Korpershoek E, Van Nederveen FH, Dannenberg H, Petri BJ, Komminoth P, Perren A, Lenders JW, Verhofstad AA, De Herder WW, De Krijger RR, Dinjens WN (august 2006). "Genetic analyses of apparently sporadic pheochromocytomas: the Rotterdam experience". Annals of the New York Academy of Sciences. 1073 (1): 138–48. Bibcode:2006NYASA1073..138K. doi:10.1196/annals.1353.014. PMID17102080. S2CID8418586.
Informasi ini disarikan dari Wikipedia dan disajikan kembali untuk tujuan edukasi. Konten tersedia di bawah lisensi CC BY-SA 3.0. Kami tidak bertanggung jawab atas ketidakakuratan data yang bersumber dari kontribusi publik tersebut.
The information displayed on this website is sourced in part or in whole from Wikipedia and has been adapted for the purpose of restating it. We strive to provide accurate and relevant information, however:
There is no guarantee of absolute accuracy. Wikipedia is an open, collaborative project that can be edited by anyone, so information is subject to change.
It is not intended to constitute professional advice. The content displayed is for informational and educational purposes only. For important decisions (e.g., medical, legal, or financial), please consult a professional.
Content copyright. Wikipedia is licensed under the Creative Commons Attribution-ShareAlike License (CC BY-SA). This means that content may be reused with appropriate attribution and shared under a similar license.
Responsible use. Any risk arising from the use of information from this website is entirely the responsibility of the user.