Purin

Purin
Općenito
Hemijski spojPurin
Molekularna formulaC=5 H=4 N=4
C5H4N4
CAS registarski broj120-73-0
Osobine1
Molarna masa507,181 g/mol
Tačka topljenja214
1 Gdje god je moguće korištene su SI jedinice. Ako nije drugačije naznačeno, dati podaci vrijede pri standardnim uslovima.

Purin je heterociklično – aromatsko organsko jedinjenje, koje se sastoji od kondenzirnih prstenovaa pirimidina i imidazola.

Prostorna struktura purina

Opći naziv "purini" se odnosi na supstituirane purine i njihove tautomere. U nukleinskim kiselinama, javljaju se dvije dušične purinske baze: adenin (6-aminopurin) i guanin (2-amino-6-oksipurin). U DNK, ove baze, sa komplementarnim pirimidinskim bazama, timinom i citozinom, formiraju vodikove veze. U RNK, komplementarna baza adeninu je uracil, umjesto timina (u DNK).[1][2]

Hemijska struktura adenina Hemijska struktura guanina
Adenin Guanin

Ostali značajni purini su ksantin (2,6'-dioksipurin), hipoksantin (6-oksipurin), teobromin (3,7-dimetilksantin), kofein (1,3,7-trimetilksantin) i mokraćna kiselina (2,6,8-trioksipurin). Metilirani ksantini (teofilin, teobromin, kofein) se nalaze u raznim pićima koja se spravljaju od biljaka - u kafi, (crnom) čaju, guarani, mateu.[3][4]

Purini su biohemijski veoma važna jedinjenja, pre svega kao komponente DNK i RNK, ali se nalaze i u nizu drugih jedinjenja, kao što su adenozin trifosfat, GTP (guanozin trifosfat), ciklični AMP (ciklični adenozin monofosfat), NADH (nikotinamid adenin dinukleotid) i koenzim A.

Kod svih ovih jedinjenja važnu ulogu imaju njihove tautomerne strukture.

Derivati purina su također i fenoksazin i fenotiazin, koji su osnovne supstance iz kojih se izvode neke boje i lijekovi. Od prerađevina fenotiazina poznato je metilensko plavilo.

Purine je otkrio i imenovao njemački hemičar Emil Fischer, 1884. godine. On ih je 1898. sintetizirao i pokazao da su zasebna grupa hemijskih spojeva.

Također pogledajte

Reference

  1. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  2. ^ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.
  3. ^ Hunter G. K. (2000): Vital Forces. The discovery of the molecular basis of life. Academic Press, London 2000, ISBN 0-12-361811-8.
  4. ^ Nelson D. L., Cox M. M. (2013): Lehninger Principles of Biochemistry. W. H. Freeman and Co., ISBN 978-1-4641-0962-1.

Vanjski linkovi

Content Disclaimer

Informasi ini disarikan dari Wikipedia dan disajikan kembali untuk tujuan edukasi. Konten tersedia di bawah lisensi CC BY-SA 3.0. Kami tidak bertanggung jawab atas ketidakakuratan data yang bersumber dari kontribusi publik tersebut.

  1. The information displayed on this website is sourced in part or in whole from Wikipedia and has been adapted for the purpose of restating it. We strive to provide accurate and relevant information, however:
  2. There is no guarantee of absolute accuracy. Wikipedia is an open, collaborative project that can be edited by anyone, so information is subject to change.
  3. It is not intended to constitute professional advice. The content displayed is for informational and educational purposes only. For important decisions (e.g., medical, legal, or financial), please consult a professional.
  4. Content copyright. Wikipedia is licensed under the Creative Commons Attribution-ShareAlike License (CC BY-SA). This means that content may be reused with appropriate attribution and shared under a similar license.
  5. Responsible use. Any risk arising from the use of information from this website is entirely the responsibility of the user.