Sažetak uz lekciju br. 1: SVIJET UOČI PRVOGA SVJETSKOGA RATA

1. Trojni vojno-politički savez Njemačke, Austro-Ugarske i Italije nastao je 1879. odnosno 1882. g. kada se tom savezu priključila i Italija, a savez Francuske, Velike Britanije i Rusije pod imenom Antante nastao je 1904. odnosno 1907. g., kada je tom savezu prišla i Rusija, nakon rješavanja svojih kolonijalnih sporova s Engleskom. Ova dva velika europska saveza trebala su zaštititi i po mogućnosti proširiti imperijalne interese tih vodećih europskih država u Europi i u svijetu. Njemačka i Italija su prednjačile u razvijanju sukoba dva saveza. Suprotstavljeni interesi ova dva velika bloka dovešće do svjetskog rata 1914. g. 2. Prva marokanska kriza je izbila 1906. g. kao posljedica ekspanzionističkih težnji Njemačke u Africi i drugdje u svijetu, koja je u stalnom sukobu s kolonijalnim prestižom Velike Britanije i Francuske. Tako je Njemačka zaprijetila Francuskoj ratom ukoliko se ne sazove međunarodna mirovna konferencija o statusu Maroka o kojem je ona i Velika Britanija već postigle sporazum, pa je pod tim pritiskom tako i učinjeno. No, Njemačka će tek u Drugoj Marokanskoj krizi 1911. nakon ustanka Marokanaca protiv sultana i Francuza ostvariti svoje kolonijalne apetite: došla je do dijela francuskog Konga i priključila ga Kamerunu (a Francuskoj priznaje protektorat u Maroku.) 3. Prema krilatici "Balkan balkanskim narodima" Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska su odlučile istisnuti Tursku s Balkana te su u listopadu 1912. g. povele protiv nje rat, poznat kao Prvi balkanski rat. Trpeći stalne poraze Turska je zatražila posredovanje europskih velesila i prema Mirovnom sporazumu u Londonu od svibnja 1913. izgubila sve ono što su balkanski saveznici u ratu osvojili. Od lipnja do kolovoza 1913. g. traje i Drugi balkanski rat, zbog nezadovoljstva Bugarske. Teritorije su nakon rata ponovno preraspodijeljene. Albanci koji su se samostalno borili protiv Turske u prvom ratu, proglasili su u studenom 1912. neovisnost. 4. Pangermanizam označava izraz za politiku velikonjemačkog širenja krajem 19. i poč. 20. st. na mnoge susjedne zemlje kao što su to Austrija, Danska, njemački dio Švajcarske, Nizozemska, Luksemburg, flamanski dio Belgije, kao i na Poljsku, Estoniju, Litvu, Latviju, a s raspadom Rusije računala je, da bi mogla doprijeti i do Kavkaza. Dio te politike bila je i težnja za prodorom na Bliski i Srednji istok. Na tom prostoru je Njemačka dobila koncesiju za izgradnju takozvane Bagdadske željeznice, od Hamburga do Perzijskog zaljeva. I ova koncesija je bila značajna pobjeda njemačke imperijalističke politike.

Sažetak uz lekciju br. 2: Znanost, tehnika, film i sport, početkom 20. st

1. Početkom 20. stoljeća počinje razvoj zrakoplovstva. Američki konstruktori, braća W. i O. Wright su stekli veliko iskustvo u izradi bezmotornih letjelica - planera i to im je pomoglo da izvedu prvi let motornim zrakoplovom 1903. g. Let je trajao 12 sekundi i na visini od tri metra prešao je udaljenost od 30 metara, nakon čega se je letjelica ispravno spustila na zemlju. Nijemac, Ferdinand von Zeppelin, kr. 19 i poč. 20 st. je gradio zračne brodove s metalnim kosturom (zeppelin). A Louis Bleriot (Luj Blerio) je s usavršenom letjelicom 1909. g. preletio kanal La Manche (La Manš). Neka od ovih postignuća primijenjena su u I. svjetskom ratu.

2. Naročite zasluge za obnavljanje antičkih Olimpijskih igara imao je Pierre Coubertine (Pjer Kuberten), francuski pedagog i povjesničar. Odluka o obnovi igara donešena je u Parizu 1894. g. a prve moderne Olimpijske igre održane su u Ateni 1896. g. Do Prvog svjetskog rata su održane 5 puta, pri čemu se broj sportova uvećao s 9 na 15, a broj natjecatelja skoro udesetorostručio. Posebnu važnost ima i utemeljenje Nobelove nagrade od strane švedskog kemičara Alfreda Nobela što se dodjeljuje svake godine na dan njegove smrti od 1901. g., 10. prosinca, a za posebne doprinose u razvoju, fizike, kemije, medicine, u književnosti i za mir.

3. Pravu revoluciju na području znanosti izazvao je Albert Einstein kada je razvio svoju Teoriju relativnosti, o protoru i vremenu, energiji i masi, 1905. g. Zatim su zajedno, Henry Becquerel te supružnici Pierre i Maria Curie, otkrili radioaktivni raspad elemenata 1906., što je postavljalo nova pitanja o strukturi atoma. Supružnici su otkrili i novi radioaktivni element radij. Wilhelm Röntgen je okrio nevidljiva elektromagnetna zračenja X-zraka, 1895. g., koje su po njemu kasnije nazvane rendgenske zrake. Čitav ovaj razvoj je imao veliki značaj za razvoj moderne atomske fizike u 20. stoljeću.

4. U umjetnosti je naročit značaj imao razvoj filma krajem 19. i početkom 20. st. Prvu javnu projekciju filma izvela su braća Auguste i Louis Lumiere (Ogist i Luj Limije) u Parizu 1895. g. To su najprije bili nijemi filmovi uz glazbenu pratnju glasovira a kasnije su uvedeni i šumovi. U početku su to crno-bijeli a kasnije i igrani filmovi u boji. U Europi se film najviše razvija u Francuskoj gdje djeluje i prvi pravi filmski kritičar Ricciotto Canudo (Ricoto Kanudo). On je bio prvi koji je film svrstao u 7. umjetnost. Filmska industrija u SAD-u se razvija u Holywoodu od 1913. g. Razvija se i crtani film.

Sažetak uz lekciju br. 3: Hrv zemlje u predaneksijskim godinama

1. S prestankom osmanlijske vlasti, prestaju i ograničenja za razvoj nemuslimana. Bosanski Hrvati su napredovali pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije, ali su trpjeli pod upraviteljem Benjaminom Kallayem, koji je hrvatsku i srpsku nacionalnu svijest vidio kao prijetnju položaju Bosne i Hercegovine. Zato suzbija hrvatsko i srpsko nacionalno ime i nameće ime Bošnjak za sve nacije u BiH, međutim, bezuspješno. Krajem 19. st. među Hrvatima nastaju razna potporna društva za đake i studente iz kojih onda nastaje Hrvatsko kulturno društvo Napredak, u Sarajevu, 1907. g. U Mostaru izlazi i hrvatski tjednik Osvit.

2. Politiku Novog kursa utemeljila su dvojica pravaških političara iz Dalmacije, Ante Trumbić i Frano Supilo idejom povezivanja s najjačom oporbenom strankom u Mađarskoj, Strankom neovisnosti koju je vodio Ferencz Kossuth (Ferenc Košut) i, sa Srbima u Hrvatskoj, kako bi postavili branu politici pangermanizma na južnoslovenskim prostorima. Uz tu politiku pristaje većina hrvatskih političara, pa i vođa Srba u Hrvatskoj, Svetozar Pribićević. Oni se sastaju u Rijeci pa u Zadru 1905. g. i donose Riječku i Zadarsku rezoluciju: Od Mađara koje podupiru, zauzvrat očekuju potporu za ujedinjenje hrvatskih zemalja u Austro-Ugarskoj i za građanske slobode.

3. Političari Novog kursa su uskoro osnovali i stranku Hrvatsko-srpska koalicija kojazatimosvaja većinu zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru a tako će ostati i sve do kraja Prvog svjetskog rata. No mađarska Stranka neovisnosti je uskoro počela surađivati s Bečkim dvorom, kada je došla na vlast, pa više ništa od štetnih dijelova Hrvatsko-ugarske nagodbe (iz 1868. g.) za hrvatske zemlje nije htjela izmijeniti. Čak je kršila i važeće odredbe Nagodbe u svoju korist, kada je uvele obvezatnim mađarski jezik na željeznicama u Banskoj Hrvatskoj (tzv. Željezničarska pragmtika iz 1907. g.)

4. Mnoge stranke u Banskoj Hrvatskoj nisu podržavale politiku Novog kursa i zamišljale su rješenje ujedinjenja hrvatskih zemalja u okviru Austro-Ugarske na drugačiji način. Vođa Čiste stranke prava Josip Frank bio je za ujedinjenje hrvatskih zemalja s glavnim osloncem na vladara i dinastiju Habsburga, i protiv je suradnje sa Srbima koje je sumnjičio za velikosrpske težnje. Slična su bila i stajališta braće Stjepana i Antuna Radić, koji su krajem 1904. g. osnovali Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS). Njihova politika se zalagala za ujedinjenje Južnih Slavena u okviru Austro-Ugarske a s osloncem na Austriju, pa je nazvana austroslavizam. Sažetak uz lekciju br. 4:HRVATSKE ZEMLJE U GODINAMA PRED RAT

1. Austro-Ugarska Monarhija je, kako bi pred javnošću opravdala aneksiju BiH, pokrenula poč. 1909. g. tzv. Veleizdajnički proces i Friedjungov proces, protiv istaknutih članova vladajuće stranke Hrvatsko-srpske koalicije (HSK), uglavnom protiv istaknutih Srba (njih 53), optuženih za veleizdaju zbog suradnje s Kraljevinom Srbijom. Većina je optuženih osuđena na dugotrajne zatvorske kazne. U drugom procesu je austrijski povjesničar Heinrich Friedjung, kako bi dokazao iste optužbe protiv Frana Supila, krivotvorio dokumente, što je Supilo u sudskom procesu uspio dokazati. Monarhija se osramotila, a ugled se HSK uvećao. 2. Nakon Balkanskih ratova u Banskoj Hrvatskoj, jača pokret hrvatske i srpske nacionalističke omladine koja beskompromisno traži ujedinjenje Južnih Slavena u jednu državu za što je Austro-Ugarska Monarhija bila glavna prepreka. Kako bi suzbili tu nepovoljnu političku klimu, na vlast je početkom 1912. g. dovoden komesar Slavko Cuvaj koji ograničava slobode: zabranjuje okupljanje građana, a novinama uvodi cenzuru. Izlaz iz tog stanja nađen je tek kompromisima vladajuće HSK i mađarske vlade, prema kojima se HSK odriče revizija Nagodbe (iz 1868.) a Mađari će ukinuti komesarijat i Željezničarsku pragmatiku. 3. Početkom 20. st. hrvatske zemlje su i dalje poljoprivredna zemlja s oko 80% seljačkog stanovništva. Industrija je uglavnom u vlasništvu stranog kapitala (austrijskog, talijanskog, mađarskog, češkog). Ipak, najjači domaći izvor kapitala bila je zagrebačka Prva hrvatska štedionica, a osim Zagreba najjača industrijska središta su bila u Osijeku i Splitu (u Dalmaciji su sagrađene i dvije hidroelektrane na rijekama Krki i Cetini). Najveći je bio glavni grad Zagreb s oko 75 000 stanovnika početkom 1910. g., a odmah iza njega su po veličini Osijek (28 500), Split i Zadar, koji je bio administrativno središte Dalmacije.

4. U kulturi istaknuto mjesto imaju Zagrebačko sveučilište s tri fakulteta, Matica hrvatska te Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, poznato po svom pučkom kalendaru Danica. Osim Istreuporaba hrvatskog jezika je bila zaštićena u javnom životu i u školama. Sport se razvijao u okviru Sokolskih društava, koja su preuzeta iz Češke. Hrvatski sokolski savez je osnovan 1904. g., a posebnu pažnju posvećuje idejama sveslavenstva i jugoslovenstva. Pred rat je najveći sokolski slet održan u Zagrebu 1911. g. Osnovan je i Hrvatski akademski športski klub (HAŠK) 1903. g. Najveće zasluge za razvoj sporta je imao nastavnik Franjo Bučar.

Sažetak uz lekciju br. 5: Od atentata u Sarajevu do ulaska SAD-a u rat

1. Atentat na prestolonasljednika Austro-Ugarske Monarhije Franju Ferdinanda 28. 6. 1914. g. izveli su pripadnici organizacije "Mlada Bosna" za njegova posjeta vojnim vježbama u istočnoj Bosni, a atentator je bio Gavrilo Princip. Austro-Ugarska je za atentat optužila Srbiju i ultimativno pod prijetnjom rata, tražila istragu o atentatu na njezinu teritoriju. Pošto ova na to nije pristala započeo je Prvi svjetski rat, 28. 7. 1914. g. Mlada Bosna je povremeno surađivala sa terorističkom organizacijom "Ujedinjenje ili smrt" (ili "Crna ruka") u Srbiji osnovanom 1911. g. Njeni politički ciljevi su bili proširenje Srbije na skoro sve druge južnoslovenske zemlje.

2. Diplomatski predstavnici Antante u Rimu nedugo nakon početka rata, započeli su pregovore s Italijom o uvjetima ulaska u rat na njenoj strani (pošto se bila isključila iz Trojnog saveza i proglasila neutralnost). Pod uvjetima dobivanja južnog Tirola, Gorice, Gradiške, Trsta, Istre, većeg dijela Dalmacije, Valone, otoka Sasena i Dodekaneskog otočja, priznanja prava na proširenje kolonija u Africi, prava na dio njemačkih kolonija i dio Turske ako se raspadne - potpisan je 26. 4. 1915. g. Londonski ugovor, a Italija je Austro-Ugarskoj objavila rat. Talijani međutim nemaju nikakvih uspjeha na bojištu na rijeci Soči do sredine 1916. g.

3. Početkom 1915. g. Njemačka je svoj glavni udar usmjerila na Istočno bojište, pa ubrzo Ruse potiskuju iz Litve, Volinije, Poljske i Galicije. Nasuprot tome Velika Britanija je - kako bi pomogla Rusiji - pokrenula početkom 1915. g. tzv. Dardanelsku ekspediciju na Tursku, no čitava operacija je završila katastrofalnim porazom. I opet, sada su Centralne sile da pomognu Turskoj, kojima je u rujnu 1915. g. prišla i Bugarska, napale Srbiju i okupirale je, jednako kao i Crnu Goru, a ostaci srbijanske vojske i izbjegle vlade su uz pomoć saveznika, našle spas na otoku Krfu i u Bizerti, na sjeveru Afrike (današnji Tunis).

4. Na Zapadnom bojištu u veljači 1916. g. njemačke snage poduzimaju žestoku ofenzivu kraj grada Verduna (Verden). Ta rovovska bitka se vodila skoro godinu dana pri čemu je na obije strane bilo oko milijun mrtvih i ranjenih. Druga velika rovovska bitka se vodila uzduž rijeke Somme od srpnja do studenog iste godine, samo su sada francusko-britanske snage pokušale probiti njemačku liniju, opet bez uspjeha. Britanci su upotrijebili prvi put tenk kao novo ratno sredstvo. I u ovoj bitki je na obije strane bilo oko milijun i tristo poginulih i ranjenih vojnika. Sjeverozapadno od Somme, u bitki kod Ypresa (Ipre) Nijemci su upotrijebili bojne otrove, klor i iperit (travanj 1915.).

Sažetak uz lekciju br. 6: Prvi svjetski rat od 1917. do svršetka

1. SAD ulaze u rat 6. 4. 1917. g. na strani Antante, nakon što su je svo vrijeme pomagale iako su zvanično zastupale izolacionističku politiku, i nakon sve jačih napada njemačkih podmornica na američke brodove. Ovaj događaj ima značenje prekretnice Prvog svjetskog rata. Ulazak SAD u rat potiče Njemačku na obračun s neprijateljima na Zapadnom bojištu i prije uključenja Amerikanaca. Žestoko napadaju u ožujku 1918. g. ali su nakon početnih uspjeha, uskoro morali uzmaknuti. U kolovozu kreće veliki protunapad Antante, a on pokreće i proboj Solunskog fronta. Centralne sile redom kapituliraju: Bugarska, Turska, Austro-Ugarska i Njemačka (11. 11. 1918.). 2. Tijekom rata Rusija je jako trpjela zbog ekonomske zaostalosti, siromaštva i rata. Nezadovoljstvo stanovništva je bivalo sve veće, pa je tako u veljači (25.-og) 1917. g. u Petrovgradu glavnom gradu Rusije izbio opći štrajk, s kojim se carska vojska solidarizirala i odbila ga ugušiti, nakon čega je car Nikola II. Romanov morao abdicirati. Rusija je postala republika, a vlast je preuzela Privremena vlada. No nezadovoljstvo nije jenjavalo. U listopadu (25.-og) 1917. izbila je nova revolucija pod vodstvom Socijaldemokratske stranke boljševika i Vladimira Iljiča Lenjina, koja je proglasila novu socijalističku vlast sovjeta u Rusiji. 3. Rusija separatno izlazi iz rata, mirom u Brest-Litovsku u ožujku 1918. g. sporazumom o miru s Centralnim silama, prema kojem se ona odrekla Kurlandije, Litve, Letonije, Estonije i Poljske; zatim se obvezala na demobilizaciju, ratnu odštetu od 6 milijardi zlatnih maraka i pristala na neovisnost Ukrajine i Finske. Ubrzo nakon toga u Rusiji izbija građanski rat između pristaša carske Rusije (dinastije Romanov), koje zdušno pomaže Antanta (Bjelogardejci) i pristaša nove sovjetske komunističke Rusije (Crvena armija). Kao pobjednik iz rata će izaći Crvena armija i tako će nastati prva socijalistička zemlja na svijetu (SSSR). 4. U Prvom svjetskom ratu sudjelovalo je oko 70 milijuna vojnika pri čemu je poginulo ili od rana ili bolesti umrlo njih oko 10 milijuna. Više od 21 milijun vojnika je bilo ranjeno. Nakon rata siromaštvo i bolesti su se širile Europom; tako je pandemija smrtonosne španjolske gripe za sobom odnijela još oko 21 milijun stanovnika. Rat je potakao snaženje radikalnih Komunističkih stranaka i jednako tako radikalnih nacionalističkih pokreta u Europi. Nakon rata politička karta Europe se značajno promijenila, nestankom nekoliko velikih mnogonacionalnih carstava, a nastankom novih država. Jedno od njih je bila i Austro-Ugarska Monarhija.

Sažetak uz lekciju br. 7: Hrvatska u prvome svjetskom ratu

1. Jugoslovenski odbor konstituiran je u Parizu u travnju 1915. g. i politički je predstavljao Južne Slavene iz Austro-Ugarske Monarhije. Zalagao se tijekom rata za suzbijanje talijanskih pretenzija na jadransku obalu i izdvajanje južnoslavenskih zemalja iz Austro-Ugarske te njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jednu novu južnoslovensku državu. Predsjednik Jugoslavenskog odbora je bio Ante Trumbić a Frano Supilo je Odbor predstavljao pred vladama Antante. Unutar odbora neki članovi su bili za ujedinjenje sa Srbijom bez ikakvih prethodnih uvjeta, dok je Frano Supilo bio za ujedinjenje po načelima pune ravnopravnosti.

2. Zastupnici iz Istarskog i Dalmatinskog sabora te sabora slovenskih zemalja su se dogovorili u parlamentu austrijskog dijela Monarhije kojem su pripadali o ujedinjenju svih Južnih Slavena iz Austro-Ugarske Monarhije. U Svibanjskoj deklaraciji 1917. g. oni zahtijevaju na temelju hrvatskog državnog prava i načela samoodređenja naroda, ujedinjenje u jednu demokratsku državu svih zemalja u kojima žive Hrvati, Srbi i Slovenci, a pod vrhovnom vlašću habsburško-lorenske dinastije. Ova deklaracija je bila na tragu već starih ideja o preuređenju Monarhije iz dualizma u trijalizam. Car je ovu inicijativu odbio, navodno zbog protivljenja Mađara.

3. Austro-Ugarska vojska se službeno zvala Carsko-kraljevska vojska a uz nju tu su bile i posebne austrijske i ugarske domobranske jedinice. U okviru ugarskih domobranskih jedinica nalazila se je i posebna jedinica Hrvatskog domobranstva iz Banske Hrvatske, u formaciji 42. domobranske divizije, čuvene po svojim ratnim uspjesima (kolokvijalno nazvana "vražja divizija"). Hrvati iz Istre i Dalmacije služili su u austrijskom domobranstvu, a Hrvati iz BiH u bosansko-hercegovačkim pukovnijama zajedničke Carsko-kraljevske vojske. Zapovjednik svih snaga na Soči bio je general (poslije feldmaršal) Svetozar Borojević (nazvan "lav sa Soče"). 4. Na sastanku na otoku Krfu, Jugoslovenski odbor i vlada Kraljevine Srbije u ljeto 1917. g. su donijeli zajedničku takozvanu Krfsku deklaraciju u kojoj su jasno objavili načela buduće države, na kojoj će raditi: biće Kraljevina s tri ravnopravna plemana istog naroda; svaki narod će slobodno moći upotrebljavati svoje nacionalne i vjerske simbole, a ostavljena je i mogućnost uređivanja zasebnih upravnih jedinica na teritoriju buduće države; ustav će biti donešen kvalificiranom (2/3) većinom svih zastupnika. Nigdje u ovim načelima međutim nije izrijekom spomenuta zasebna hrvatska državno-pravna samobitnost, što je u konačnici upućivalo na njezin kasniji gubitak. Sažetak uz lekciju br. 8: Hrvatska i svijet između dvaju svjetskih ratova (1918. -

                                          (1939. g.)

1. Početkom listopada utemeljeno je u Zagrebu, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, kako bi pokrenulo osamostaljenje Južnih Slavena Monarhije. Tom organizacionom tijelu snagu je naročito povećalo pristupanje i aktualne najjače saborske stranke HSK (Hrvatsko-Srpska koalicija). Ubrzo zatim je Hrvatski sabor se sastao 29. listopada 1918. g. i prekinuo sve dotadašnje državno-pravne veze s Austrijom i Ugarskom, te proglasio hrvatske zemlje s gradom Rijekom, neovisnom državom. Na koncu zastupnici su proglasili ulazak te hrvatske države u zajednicu s ostalim južnoslavenskim zemljama bivše Monarije, u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba.

2. Nova Država Slovenaca, Hrvata i Srba nakon osnutka susretala se s nizom problema. Bila je zamišljena kao privremeno rješenje do trenutka ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom i nije raspolagala sa svojom policijom i vojskom. Osim toga Antanta tu novostvorenu Državu SHS nije bila priznala. I ukupno gledano stanje na teritoriju ovih zemalja je bilo veoma nepovoljno, zbog talijanske okupacije jadranske obale u studenom, pljački i nereda koje je izazivao zeleni kader i drugih pobuna. Tako se onda moglo desiti i da je na poziv potpredsjednika Narodnog vijeća Svetozara Pribićevića, srbijanska vojska ušla na teritorij ovih zemalja i tu ostala.

3. Oko budućeg ujedinjenja sa Srbijom u zajedničku južnoslovensku državu u Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba postojala su vrlo oprečna viđenja rješenja tog pitanja. Većina u Vijeću se je slagala s viđenjem Svetozara Pribićevića, naime, da se ujedinjenje izvede bez ikakvih prethodnih uvjeta i to što prije, imajući u vidu opasnost od gubitka Dalmacije u korist Italije, koja joj je obećana od Antante. (Tijekom studenog Italija je ta područja i okupirala.) Osim toga na pregovorima u Ženevi zainteresirane strane, iako su se međusobno složile o ravnopravnosti i uzajamnom priznanju (Srbije i Države SHS) u Ženevskoj deklaraciji, Srbija je tu deklaraciju naknadno izigrala.

4. ___________________

Sažetak uz lekciju br. 9: Stvaranje Kraljevstva SHS i nezadovoljstvo Hrvata

1. Dana 23. i 24. studenog 1918. sastalo se Narodno vijeće radi rasprave o ujedinjenu sa Srbijom i o budućem položaju u novoj državi. Na toj sjednici je Svetozar Pribićević tražio hitne korake za ujedinjenje a i sam regent Aleksandar Karađorđević ga je požurivao. Protiv takvog prijekog ujedinjavanja jedino je bio Stjepan Radić, koji se tada obratio vijećnicima s čuvenim riječima, naime da, ne srljaju s ujedinjenjem kao guske u maglu. U Beogradu je zatim Odbor Narodnog vijeća s Naputkom za ujedinjenje (no koji tom prilikom nije ni pomenut), primio regent Aleksandar i 1. prosinca 1918. g. proglasio ujedinjenje i nastanak nove države, Kraljevstva SHS.

2. Nakon izbora za ustavotvornu skupštinu Kraljevstva SHS (28.11.1920.) političke stranke su predložile nekoliko nacrta ustava, ali je za skupštinsku raspravu prihvaćen vladin prijedlog nacrta. Ustav je izglasan na pravoslavni blagdan sv. Vida (28.6.1921.), pa je po njemu nazvan Vidovdanski ustav. Država je centralistički uređena kao parlamentarna monarhija s nasljednom srpskom dinastijom Karađorđevića na čelu. Kralj je dobio velike ovlasti iznad ustava i zakona. Stjepan Radić i njegova stranka nije sudjelovao u radu skupštine i donošenju ovog ustava. Dotadašnje povijesne pokrajine su smatrane tuđinskim tvorevinama.

3. Želja za republikom i samostalnom hrvatskom državom je bila naročito živa među seljacima i bivšim domobranima, pa je dio vojnika zagrebačke posade, 5. 12. 1918. g. javno pokazao svoje nezadovoljstvo na trgu bana Jelačića u Zagrebu. Nakon što je Narodno vijeće Države SHS na trg poslalo odrede svoje Narodne straže zbog smirivanja situacije a jedan pripadnik straže u sukobu poginuo, u razmjeni vatre nakon toga gine još 13 domobrana i nevinih građana, a 17 ljudi je ranjeno. Ubrzo zatim su vlasti po hitnom postupku raspustile pukovnije zagrebačkih domobrana, a vlast je preuzela srpska vojska iz dotadašnje Kraljevine Srbije.

4. Nepravda je južnoslovenskim zemljama iz bivše Austro-Ugarske - nakon ujedinjenja u Kraljevstvo SHS - nanesena konverzijom austrougarske valute krune u srbijanski dinar po nerealnom tečaju u korist srbijanskog dinara (za 4 krune, 1 dinar). Posebno je neugodno bila obveza žigosanja seoske stoke (konja!) za eventualne buduće vojne potrebe, jer je stoka pri tom povređivana i tako gubila na svojoj tržišnoj vrijednosti. Na sjeverozapadu Hrvatske stoga izbijaju sukobi tisuća seljaka sa oružništvom (vrsta vojnih jedinica) i vojskom, ali je pobuna krvavo ugušena. I na druge načine se osjećala nepravda, na primjer, kroz nametanje srpskog jezika i ćirilice, osobito u vojsci. Sažetak uz lekciju br. 10: Promjene u poratnom svijetu

1. Mirovne konferencije u Versaillesu u Parizu su se odvijale od 1. 1919. do 1. 1920. g., a na njima su glavnu riječ imali pobjednici. Mirovni je ugovor s Njemačkom (lipanj 1919.) ovu zemlju bacio na koljena. Osim što je morala priznati isključivu krivicu za rat, plaćati ogromu ratnu odštetu pobjednicima, morala je isporučit i svu trgovačku mornaricu pobjednicima te svake godine za te zemlje proizvoditi određeni broj brodova. Uz to, tu su i gubici zemalja Alsacea i Lorrainea u korist Francuske, koridora prema Gdanjsku u korist Poljske, pograničnih gradova u korist Belgije; mora i demobilizirati Porajnje, prihvatiti plebiscite u Saaru i Schleswigu, itd...

2. S Turskom je mirovni ugovor potpisan u pariškom predgrađu Sevresu (Sevru) u ljeto 1920. Turska je prošla još gore nego Njemačka. Mora priznati okupaciju Carigrada i moreuza a svu mornaricu predati pobjednicima. Teritorije bivšeg Carstva gubi u korist Grčke, Italije, Francuske,... Ugovor je na koncu izazvao pobunu Turske na čelu s Mustafa Kemalom, te je u ratu s Grčkom najprije odnesena pobjeda, a onda je potpisan i novi mirovni ugovor u Lausannei (Lozana) 1923. g. Priznata joj je puna neovisnost, suverenost nad moreuzima i drugim teritorijima... Osim toga Turska je postala republika s ravnopravnim građanima, s političkim pravima za žene, i dr.

3. Nakon raspada triju carstava (Njemačkog, Austro-Ugarskog i Ruskog) mogla se obnoviti i Poljska (podijeljena između ta tri carstva još davne 1795. g.), te nastati nova država Čehoslovačka. Već tijekom rata se Poljaci bore za obnovu zemlje a punu nezavisnost su proglasili u Lublinu u studenom 1918. g. Prvi poljski predjednik bio je Ignacy Paderewski, pijanist i skladatelj. A Česi i Slovaci (do tada, prvi u austrijskom a drugi u ugarskom dijelu monarhije) najprije proglašavaju raskid svih veza s Austro-Ugarskom, a onda i neovisnost u studenom 1918. g. Prvi predsjednik Čehoslovačke bio je Tomaš Masaryk, sveučilišni profesor.

4. U SSSR-u nakon revolucije pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina izbija građanski rat između pristaša starog carskog režima i novih snaga komunističke Crvene armije. Zapadne sile zdušno pomažu neprijatelje socijalističke Rusije, pa i Poljsku koja početkom 1920. g. pomaže snage odane carskoj Rusiji. Iako bez većih ratnih uspjeha, mirom u Rigi (ožujak 1921.) dobila je Poljska neke ukrajinske i bjeloruske teritorije. Zbog teškog ekonomskog stanja nakon rata i promjene političkog sistema, Lenjin krizu najprije rješava Novom ekonomskom politikom (NEP)(1921. g.), a nakon njega Staljin, prisilnom kolektivizacijom seoskih posjeda u tzv. kolhoze (1928. g.) Sažetak uz lekciju br. 11: Jadransko pitanje i talijanska vlast u hrv zemljama

1. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nije prihvatila talijansku okupaciju jadranske obale, ali nije imala dovoljno vojske za njeno oslobađanje. Nakon pregovora s Kraljevinom Italijom je potpisan mirovni ugovor u Rapallu u studenom 1920 g., kojim je Italiji prepuštena: Istra (bez Kastva i Krka), Cres i Lošinj, Zadar, Lastovo i Palagruža. Grad Rijeku je avanturistički okupirao talijanski nacionalista i pjesnik Gabriele D'Annuzio (Gabriele Danuncio) još u rujnu 1919 i tamo se održao do potpisivanja spomenutog sporazuma. Rijeka će konačno pripasti Italiji novim sporazumom s Kraljevinom SHS, takozvanim Rimskim ugovorom, 1924. g.

2. S državnim udarom fašista u Italiji 1922. g., započinje i pojačana talijanizacija dijela Dalmacije koji je pripao Italiji. Postupno je u Istri zabranjena upotreba hrvatskog jezika a jedna službena uredba talijanskih vlasti zapovijedala je i zamjenu "smiješnih" hrvatskih imena i prezimena sa talijanskim. Tvrđava hrvatskog jezika i u ovim uvjetima ostala je Katolička crkva pa je i ona proganjana. Zbog takvih prilika mnogi se Hrvati iseljavaju u Kraljevinu SHS, a istodobno se Talijani u te krajeve sve više useljavaju. Hrvati iz ovih krajeva su morali služiti i u talijanskoj vojsci, pa će tako ratovati za interese Italije u Abesiniji (današnja Etiopija).

3. Od drugih hrvatskih stranaka u prvom desetljeću postojanja Kraljevine SHS osim HRSS-a, posebnu važnost je imalo osnivanje HFSS-a (Hrvatska federalistička seljačka stranka) 1926. g. Njezin predsjednik bio je Ante Trumbić a u nju su ušli članovi raspadnute stranke HZ (Hrvatska zajednica) i razočarani članovi HSS-a nakon što je ova stranka priznala monarhističko uređenje zemlje. Stranka se zalagala za suverenu Hrvatsku koja bi sa ostalim zemljama monarhije dijelila samo vanjsku politiku i zajedničku državnu granicu. Ovakvi stavovi su stranku približavali Hrvatskoj stranci prava (HSP) koja se zalagala za potpuno neovisnu Hrvatsku.

4. ORJUNA je skraćenica za Organizacija jugoslovenskih nacionalista i osnovana je u Splitu 1921. na poticaj tada najjače stranke u zemlji (Demokratske stranke), a čiji je javno deklarirani cilj bio borba protiv sporazuma u Rapallu i talijanskih pretenzija na jadransku obalu. Zato su smatrali da hrvatski nacionalizam slabi Kraljevinu SHS, umjesto da je jača, kako bi se oslobodili hrvatski krajevi od okupacije. Metode ove organizacije su, međutim, u mnogome sličile onima talijanskih fašista, pa su dugo vremena i nakon njenog nestanka, nasilja režima naročito nakon uvođenja diktature 1929., nazivana tim imenom.

Sažetak uz lekciju br. 12: Događaji u Europi i svijetu od 1920. do 1928.

1. Nakon završetka Velikog rata osnovana je međunarodna organizacija Liga naroda 1920. g., a na poticaj američkog predsjednika T. W. Wilsona (Tomas Vudrov Vilson). Ona je trebala sačuvati mir u svijetu, obvezivala na poštivanje neovisnosti država i rješavanje sporova na miran način. Sjedište joj je bilo u Ženevi u Švicarskoj. Slabost je međutim ove organizacije bila njena odredba zajedničkog djelovanja članica prema prekršiteljici, ali bez obveze vojne prisile osim ekonomskih mjera. Kao takva ona postaje sredstvo politike velikih sila (Francuske i Velike Britanije). Svoju potpunu nemoć pokazuje s rastućom agresivnošću Njemačke, Italije i Japana.

2. Francuska je materijalno iscrpljena ratom i pomaganjem antikomunista u Poljskoj, Rusiji i Mađarskoj okupirala rudama bogatu njemačku oblast Ruhr, a kako bi povratila moć i utjecaj u Europi osniva savez Čehoslovačke, Rumunjske i Kraljevine SHS pod imenom Mala Antanta, 1921. g. Britanija pak nastavlja svoju politiku svjetske moći u očuvanju svojih kolonija. Irskoj je međutim najprije prisiljena dati autonomiju (1920.), a onda i punu nezavisnost 1925. g. Ulster (Alster) odnosno sjeverni dio Irske je ostao pod britanskom vlašću. Osim toga su i Egiptu morale priznati neovisnost, a Sudanu autonomiju.

3. Italiju nakon rata potresaju štrajkovi pa se vlast u strahu od revolucije pomaže i paravojnom nacionalističkom organizacijom fašista ("crnokošuljaši"), koje je utemeljio Benito Mussolini 1919. g. Fašisti se inspiriraju Rimskim Carstvom i uvode pozdrav s ispruženom desnom rukom, te snop pruća sa zabodenom sjekirom po sredini, te sanjaju negdašnje granice i moć carstva. Nakon jednog svog kongresa fašista u Napulju 1922. g., izvode državni udar na Rim i preuzimaju vlast. Na idućim izborima osigurali su većinu fašista u parlamentu, a ostale stranke prisilili na bojkot. Mussolini je uskoro njihov rad potpuno zabranio, baš kao i mnoge druge demokratske slobode.

4. Kina je postala republika u revoluciji 1911. g. pod vodstvom stranke Kuomintang i vođe Sun Jat-sena. Uskoro se vođstvu građanske Kine suprotstavlja komunistički pokret na čelu s Mao Ce-tungom. Novi vođa Kine Čang Kai-šek u protuudaru 1927. g., zatvara i ubija mnoge pripadnike komunističkog pokreta, čija su najveća snaga kinesko seljaštvo. U otporu japanskoj ekspanziji, kasnije će doći do uspješnog ujedinjenja ovih dviju političkih snaga u Kini. Japan također razvija ideologiju rasne nadmoći i božanske misije japanskog cara u širenju na prostranstva Azije, a sve pod parolom "Azija Azijcima". Nacionalizam u Japanu nazivamo militarizam. Sažetak uz lekciju br. 13: Radićev nacionalni pokret

1. HRSS je vodeća politička stranka u tzv. prečanskim zemljama (zapadno od Drine) Kraljevine SHS, osobito u Dalmaciji i BiH, a poslije prvih izbora za ustavotvornu skupštinu 1920. g. Ovoj stranci sve više prilazi i građanstvo a ne samo seljaštvo. Stranka je izričito zahtijevala republikansko uređenje (a ne monarhiju) i socijalnu pravdu. A kada na novim skupštinskim izborima 1923. ponovno ubjedljivo pobjeđuje s najvećim brojem dobivenih glasova, otada govorimo o Radićevomnacionalnom pokretu. Međutim, usprkos očitoj političkoj snazi prečanskih zemalja, državni režim ni nadalje nije ni najmanje pokazivao namjeru za popuštanjima ili ustupcima.

2. Prečanske zemlje rješenje za svoj položaj traže u inozemstvu, pa tako Stjepan Radić putuje u Francusku i Veliku Brutaniju 1923. i 1924. g. No tamo je naišao na potpuno nerazumijevanje za svoje zahtjeve, jer su one čvrsto podupirale Kraljevinu SHS, kao sastavni dio versailleskog europskog i svjetskog poretka nakon I. svjetskog rata. U SSSR-u je svoju stranku učlanio u Seljačku internacionalu (dio Komunističke partije SSSR-a) kako bi žestoko izazvao vladajući režim u zemlji na popuštanje i reforme. No, režim je na ovu akciju poč. 1925. g. protiv HRSS-a primijenio isti zakon kao i protiv komunista, Obznanu, zabranu rada a Radića strpao u zatvor. 3. Godine 1925. bili su održani novi izbori za skupštinu Kraljevine SHS, ali je režim, usprkos zabrane rada, HRSS-u dopustio sudjelovanje na izborima računajući sada na njezin potpuni fijasko. Ali rezultat je bio upravo obrnut i još bolji nego 1923. g! Zato režim sada nije mogao drugačije postupiti nego popustiti, pa zajedno sa srbijanskom Narodnom radikalnom strankom pušta Stjepana Radića iz zatvora, a nakon što seovaj također prije toga pismom iz zatvora odrekao republike i priznao monarhijsko uređenje. Sporazumom iz srp. 1925. režim se obvezuje na reforme, HRSS mijenja ime u HSS, a Stjepan Radić ulazi u vladu kraljevine kao ministar prosvjete. 3. Usprkos sporazumu vrlo brzo dolazi do razilaženja između dviju strana. Režim i Narodna radikalna stranka nisu zaista namjeravali provesti reforme, nego su pregovorima i političkim aranžmanima htjeli oslabiti (otupiti) snagu HRSS/HSS-a. Uskoro Radić i drugi iz njegove stranke napuštaju vladu i prelaze u oporbu. U međuvremenu je u prečanskim zemljama ojačala nova stranka prečanskih Srba, Samostalna demokratska stranka (SDS) koju vodi Svetozar Pribićević, i koja centralizam smatra jednako štetnim i za prečanske Srbe. Zato HSS i SDS ulaze u političku koaliciju i stvaraju novu političku stranku SDK (Seljačko-demokratska koalicija) u studenom 1927. Sažetak uz lekciju br. 14: Prijelomna 1928 g

1. Sukob režima Kraljevine SHS s prečanskim zemljama odnosno SDK-om (HSS i SDS) oko tzv. hrvatskog pitanja sve se više zaoštravao u 1928. g. Neki pristaše Narodne radikalne stranke su zagovarali i fizičko uklanjanje nekih predstavnika HSS-a. I javno beogradski list Jedinstvo u nekoliko članaka Hrvate naziva svinjama a Stjepanu Radiću i drugima prijeti smrću. Slično raspoloženje je vladalo i u Narodnoj skupštini. Konačno to se i desilo: 20. VI. 1928. g. Puniša Račić sa skupštinske govornice puca na zastupnike SDK i ubija Pavla Radića i Đuru Basaričeka a Stjepan Radić umire od posljedica ranjavanja, dok su Ivan Pernar i Ivan Granđa bili ranjeni.

2. Nakon ubojstava i ranjavanja hrvatskih zastupnika u Skupštini u Beogradu javnost je bila zgrožena. Kriza koja izbija neposredno nakon toga prijetila je raspadom zemlje, prosvjedi izbijaju širom hrvatskih zemalja a najžešći su bili u Zagrebu u kojima je bilo ranjenih i mrtvih. Vođstvo stranke SDK javno objavljuje, da više neće sudjelovati u radu Narodne skupštine u Beogradu. A bilo je i sve više zahtjeva za stvarnjem nezavisne hrvatske države. Sasvim nerazmjerno težini ovih političkih ubojstava, Puniša Račić je blago osuđen na 20-išnju zatvorsku kaznu u Požarevcu, koju on međutim izdržava na prvom katu vile upravnika zatvora, izvan zatvorskog kruga.

3. SDK donosi 1. 8. 1928. g. rezoluciju u kojoj se izričito izjašnjavaju o novonastalom stanju odnosa i tvrde: nikakve odluke Narodne skupštine u Beogradu neće više priznavati u prečanskim zemljama; atentat je svojim političkim značenjem i težinom poništio oblik tadašnjeg državnog uređenje; svoja dalja politička nastojanja usmjeriće u pravcu stvaranja stvarne ravnopravnosti u zemlji. Sve političke stranke su zajedno sudjelovale u donošenju ove deklaracije. Klubu stranke SDK pristupila je i HSP Ante Pavelića te HFSS-a Ante Trumbića. Stjepan Radić je od posljedica ranjavanja umro 8. 8. 1928, a na čelu stranke HSS-a ga je naslijedio Vladko Maček.

4.

                                           ______________________      

Sažetak uz lekciju br. 15: Velika gospodarska kriza i pobjeda nacizma

1. Velika gospodarska kriza izbila je u SAD na burzi u New Yorku, 29. 10. 1929. g. na tzv "crni petak" i traje do 1933. g. Glavni uzroci krize bili su neujednačenost proizvodnje (hiperprodukcija) i prodaje roba (koje se nisu mogli prodati). To izaziva naglo smanjenje vrijednosti dionica na burzi u New Yorku a zatim i lančano smanjenje ulaganja u industriji, ograničavanje bankarskih poslova, zatvaranje poduzeća, nezaposlenost... Kriza se prenosi i u druge zemlje u svijetu. I oporavak započinje u SAD, politikom New Deala predsjednika Franklina Roosevelta: zakonima o obnovi industrije i reformi poljoprivrede, povoljnim kreditima poduzetnicima, javnim radovima i dr.

2. Republika Njemačka je u teškom stanju nakon I. svjetskog rata: pobjednicima plaća golemu ratnu odštetu, gubi industrijsku zonu Ruhra i inflacija dostiže neviđene razmjere (Za jednu funtu se plaćalo 770 maraka, 1921. g., a već 1923. g. čak 19 milijardi maraka!). SAD i Velika Britanija joj zajmovima priskaču u pomoć, a prema Youngovom planu iz 1929. g., smanjen joj je iznos i produljen rok otplate reparacija. Ukinut je i nadzor pobjednika nad njenim financijama i gospodarstvu. Za Velike gospodarske krize reparacije prestaje plaćati, a zatim su joj i ukinute na međunarodnoj konferenciji u Lausannei (Lozani), 1932. g.

3. Kriza u Njemačkoj omogućuje pojavu ekstremnih političkih grupa. U takvim uvjetima je nastala Njemačka radnička stranka preimenovana nešto kasnije u Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku (NSDAP)s predsjednikom Adolfom Hitlerom (1921. g.). Stranka razvija rasističku ideologiju superiornosti arijske rase i antijudaizma. Pokušaj preuzimanja vlasti pučem u Bavarskoj 1923. g. nije uspio. Dvije godine kasnije stranka uspostavlja stranačke poluvojne Jurišne odrede (SA) kojima teroriziraju stranačke protivnike i Židove, sprečavaju izlaženje demokratskog tiska, spaljuju nepoćudne knjige, organiziraju demonstracije i parade, itd. 4. Na izborima za njemački parlament NSDAP osvaja 107 mandata (1930.). A na izborima 1933. g. osvojili su većinu mjesta u parlamentu i pravo na sastavljanje vlade, dok Hitler dobiva i posebne ovlasti. Iduće godine kada umire njemački predsjednik Paul von Hindenburg, Hitler preuzima i dužnost predsjednika odnosno ulogu vođe, fürera. Ukidaju se građanske slobode, zabranjuje djelovanje drugih stranaka i osnivaju koncentracijski logori. Nürnberški zakoni protiv građanskih prava Židova su donešeni 1935. g.: zabranjeno im je obavljanje državnih i javnih službi, zabranjeni su im brakovi i spolni odnosi s arijevcima, zabranjeno sudjelovanje u sportu i kulturi i dr. Sažetak uz lekciju br. 16: Hrvati u Šestosiječanjskoj diktaturi

1. Nakon ubojstava hrvatskih političara u Narodnoj skupštini kralj Aleksandar Karađorđević manifestom od 6. 1. 1929. ukinuo je ustav, raspustio Narodnu skupštinu i kao diktator preuzeo sve ovlasti u zemlji. Nizom kraljevskih zakona i ukaza, ukinute su slobode javnog izražavanja, zabranjuje se rad političkih stranaka a policiji i oružništvu daju velike ovlasti. Za represiju se koriste i poluvojna četnička udruženja. Režim za neuspjehe državnog ustrojstva optužuje neslaganja Srba i Hrvata, pa zbog toga razvija ideju integralnog jugoslovenstva. U skladu s tim idejama u jesen 1929. promijenjeno je i ime države u Kraljevina Jugoslavija.

2. Napetosti u zemlji nisu se smirivale. U sred Zagreba je po danu policija ubila povjesničara i pravaškog političara Milana Šufflaya. Zbog takvog stanja u zemlji u jednoj noti Ligi naroda za ljudska prava u Ženevi, prosvjeduju i najuglednije ličnosti, npr. Albert Einstein i Heinrich Mann (njemački književnik). Tim i sličnim događajima kralj je prisiljen na stvaranje privida zakonitog vladanja, pa donosi Oktroirani ustav (jesen 1931. g.). I takvu minimalnu ustavnost koriste hrvatski političari za proglašenje Zagrebačkih punktacija (1932.) gdje traže, preuređenje zemlje u duhu građanskih i narodnih prava, odnosno, povratak na same početke stvaranja države (u 1918. g.). 3. Krajnje nepravedno i neustavno stanje u zemlji proizvodi brojnu hrvatsku političku emigraciju kojoj je cilj stvaranje samostalne hrvatske države oružanim otporom. Čitavom organizacijom pokreta otpora rukovodi Hrvatska stranka prava i Ante Pavelić (kasniji ustaški poglavnik) s nizom vojnih punktova za obuku u Italiji, Mađarskoj i Austriji. Ekonomska emigracija se okupljala u organizaciji Hrvatski domobran i logistički pomagala pokret. U ljeto 1932. ustaški pokret u selu Brušanima u Lici izveo je jedan napad na oružničku postaju ("Velebitski ustanak"), bez naročitih rezultata. Režim je za osvetu nakon toga neko vrijeme provodio teror nad stanovništvom Like. 3. Nezadovoljni rezultatima Velebitskog ustanka, a u suradnji s makedonskim emigrantima i uz pomoć Italije, ustaški pokret je sada organizirao i uspješno izveo atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića, 9. 10. 1934. g. u Marseillesu, prilikom njegove službene posjete Francuskoj. Sam čin ubojstva je izveo Makedonac, Veličko Kerin. Ustaški pokret je nakon toga zabranjen u svim zemljama a razoružane su ustaše internirane na Liparske otoke u Tirenskom moru. Jugoslavija se nije raspala kao što je očekivao Pavelić. Kralja je naslijedio maloljetni sin Petar, no stvarnu vlast je do njegovog punoljetstva imalo Namjesništvo s knezom Pavlom Karađorđevićem na čelu.

Sažetak uz lekciju br. 17: Svijet uoči drugog svjetskog rata

1. Španjolski građanski rat (1936. - 1939.) se vodio između republikanaca/socijalista i monarhista nakon što su se nekoliko puta sukcesivno izmijenili na vlasti. Na čelu monarhista bio je general Francisco Franco uz podršku crkve, veleposjednika i krupnih kapitalista. Republikanci su se nakon pobjede na izborima 1936. organizirali u Narodnu frontu s širokom narodnom podrškom i nacionalizirali tvornice i rudnike a veleposjede dijelili seljacima. Franca je vojno pomagala fašistička Italija i nacistička Njemačka a republikance Međunarodna brigada i SSSR. Krvavi rat se završio pobjedom monarhista a u njemu je poginulo ili stradalo između pola do milijun ljudi.

2. Sanjajući o granicama negdašnjeg Rimskog Carstva, fašistička Italija se imperijalno počela ponašati već 1935. g. kada je iz svojih kolonija Eritreje i Somalije napala Etiopiju, jednu od rijetkih još nezavisnih država u Africi. Etiopljani su se žestoko borili do svibnja 1936., ali su na koncu poraženi a car Haile Selassije je morao izbjeći iz zemlje. Drugi primjer jeste onaj okupacije Albanije u travnju 1939. g. kada su albanski parlament prisilili na proglašenje pripojenja Albanije Italiji i talijanskog kralja (Viktor Emanuel III.) za albanskog kralja. Albanski kralj Ahmet Zogu je prebjegao u Grčku. Iz članstva u Ligi naroda Italija je istupila već 1937. g.

3. Suradnja nacističke Njemačke i fašističke Italije započinje sporazumom, poznatim pod imenom Osovina Rim-Berlin, listopada 1936. g. Iste godine je Njemačka potpisala i takozvani Antikominterna pakt s Japanom o uzajamnom pomaganja u slučaju rata s komunističkim SSSR-om. Ovom sporazumu se priključuje i Italija i još niz drugih država. Vlast u Austriji nacistička Njemačka preuzima u ožujku 1938. g. Austrijski premijer Kurt Schuschnigg je htio o tome organizirati plebiscit ali je od toga odustao, kada je Hitler zaprijetio vojnom intervencijom. Potom je Schuschnigg podnio ostavku a Austrijanci su nacističku vlast dočekali s oduševljenjem. 4. Treći Reich je okupaciju Čehoslovačke započeo zahtjevom za Sudetima u kojima je živjelo oko 3 miliona Nijemaca. Stalno popuštajući zapadne evropske velesile, prije svega, Velika Britanija i Francuskasu popustile i ovaj put: na konferenciju u Münchenu, rujna 1938. g., Trećem Reichu suprepustileSudetsku oblast u nazočnosti talijanskog diktatatora, bez predstavnika Čehoslovačke, što je bio skandal. Uskoro nakon toga i susjedi komadaju ostale teritorije Čeholovačke: Poljska uzima sjeverne dijelove, uz Šlesku i Slovačku, a Mađarska, južne. Na Hitlerov zahtjev, Slovačka je proglasila autonomiju, a nad Češkom i Moravskom je proglašen protektorat. Sažetak uz lekciju br. 18: Znanost, kultura i sport u međuratnom razdoblju

1. Na kulturu u ovom razdoblju utjecali su Prvi svjetski rat, ekonomski napredak SAD, Velika ekonomska kriza i totalitarni režimi. Javljaju se nove grupe i smjerovi u slikarstvu i književnosti: ekspresionizam, nadrealizam, kubizam, apstraktna umjetnost. Nacizam je sav taj razvoj smatrao izopačenošću a prihvatljivim jedino realizam u umjetnosti. Slična situacija je bila i u SSSR-u sa dolaskom Staljina na vlast gdje se razvija socijalistički realizam u slikarstvu i kiparstvu. Ali do tada svi ovi brojni pravci u umjetnosti su se slobodno razvijali, iako su umjetnici bili inspirirani idejama komunizma i nastojali angažirano djelovati svojim djelima na društvenu stvarnost.

2. Zvučni film se prvi put javio 1927. g. i najrazvijeniji je bio u Francuskoj i Engleskoj. Svjetskom produkcijom dominirale su SAD s oko 40% ukupne proizvodnje filmova. Jedan od najpopularnijih glumaca bio je Charles Chaplin a glumica Greta Garbo, a od redatelja Alfred Hitchcock i Walt Disney. U sportu su se razvile Zimske olimpisjke igre (od 1924.) te Svjetske studentske igre - Univerzijada (od 1923.). U međuratnom razdoblju osobito su čuvene Ljetne Olimpijske igre u Njemačkoj u Berlinu 1936. g., na kojima je tamnoputi atletičar Jesse Owens osvojio 4 zlatne medalje u utrkama na kratke staze, suprotno svim očekivanjima domaćinao superiornosti arijevske bijele rase. 3. U hrvatskoj kulturi i umjetnosti ovo je jedno od najplodnijih razdoblja. Kao i u svijetu i ovdje je u slikarstvu veliko ime Krsto Hegedušić koji s grupom slikara u skladu s brojnim umjetničkim pokretima, osniva čuvenu grupu "Zemlja", a početkom 20-tih godina u Hlebinama u Podravini slikarsku školu samoukih slikara - naivaca. Zatim tu su veliki slikari Vladimir Becić, Miroslav Kraljević, te kipari Ivan Meštrović i Antun Augustinčić. Prvi je autor spomenika Grguru Ninskom u Splitu, te skulpture "Indijanaci" u središtu Chicaga. Augustinčić je graditelj skulpture "Rudar" ispred zgrade Međunarodnog ureda rada u Ženevi.

4. U književnosti najslavnije ime ovog perioda je Miroslav Krleža i njegov najznačajniji roman Povratak Filipa Latinovicza iz 1932. g. Svoja djela tada su stvarali i veliki pjesnici Tin Ujević i Dobriša Cesarić. Izdvojeno mjesto u hrvatskoj književnosti ima Ivana Brlić Mažuranić koju su nazivali hrvatskim Andersenom s djelima za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnine. U posljednjem djelu spaja slavenske mitove i narodnu predaju. Prevođena je na sve svjetske jezike i dva puta je nominirana za Nobelovu nagradu. Pjesnik A. B. Šimić za kratkog života objavio je samo jednu zbirku pjesama Preobraženja.

Sažetak uz lekciju br. 19: Razdoblje njemačkih osvajanja

1. Napad na Poljsku Treći Reich započinje bez objave rata, 1. rujna 1939. g., i za nešto manje od mjesec dana Poljska je slomljena. Velika Britanija i Francuska dva dana kasnije ulaze u rat na strani Poljske, ali joj konkretno nisu pomogle. Tako je započeo Drugi veliki svjetski rat. Deutsche Luftwaffe je teško razorilo Varšavu. Poljski otpor je brzo slomljen jer su i sovjetske snage odmah ušle prema prethodnom sporazumu u svoj istočni dio Poljske. Svoj dio Poljske Treći Reich potpuno stapa s njemačkim zemljama a dio je organiziran kao Generalni gouvernement s Poljacima kao građanima drugog reda. Poljski Židovi su zatvoreni u geta.

2. Nakon okupacije Danske i Norveške, Treći Reich iznenada napada zemlje Beneluxa u svibnju 1940. g. i brzo ih pokorava. Tim iznenadnim prodorom britanske i francuske snage na sjeverozapadu Europe su bile potpuno odsječene i jedva su se odatle izvukle preko luke Dunquerquea u Britaniju. Istodobno njemačke snage, zaobišavši utvrđenu maginot/siegfriedovu liniju, brzo napreduju u središte Francuske i 14. lipnja ulaze u Pariz. Novi premijer Francuske, maršal Henri Petain sramno pristaje da dalje vlada pod nadzorom Trećeg Reicha u dijelu Francuske ispod crte koja ide od Španjolske do Švicarske. Ali je general Charles de Gaulle nastavio borbu. 3. U Berlinu, 27. rujna 1940. g. dolazi do potpisivanja novog Trojnog pakta, između agresivnih svjetskih sila nacističkog Trećeg Reicha, fašističke Italije i militarističkog Japana kojim, jedni drugima, priznaju isključivo pravo na Europu, odnosno Aziju. Međusobno si obećaju i pomoć u slučaju napada na njih neke treće velike sile, poimence je ne spominjući, ali misleći na SAD. Ovom paktu su, do kraja godine, pristupile i Mađarska, Rumunjska, Slovačka a u ožujku iduće godine i Bugarska, kao i sasvim kratko Jugoslavija. Pomažući se i ovim savezima, Treći Reich je zatim okupirao Jugoslaviju i Grčku, travnja 1941. g.

4. Fašističke snage Italije iz svojih kolonija u Africi su napadale britanske kolonije Egipat, Sudan, britansku Somaliju i Keniju. Fašisti su lako osvojili Somaliju ali su za Egipat trebali pomoć pa im je poslat čitav jedan nacistički korpus pod zapovjedništvom generala Erwina Rommela. Rommelove snage su ubrzo potisnule britanske do blizu Sueskog kanala, ali su Talijani svejedno izgubili Etiopiju, Somaliju i Eritreju. Ovim britanskim uspjesima jako je pomogla njena snažna ratna mornarica u Sredozemlju. A nakon što je Francuska kapitulirala, Velika Britanija je uništila i većinu njezine ratne flote, da ne bi pala u njemačke ruke. Sažetak uz lekciju br. 20: Od napada Njemačke na SSSR do kapitulacije Italije

1. Operacijom nazvanom Barbarosa započeo je otvoreni napad Trećeg Reicha na SSSR bez objave rata, 22. 6. 1941. g. Njemačke snage su već u rujnu opsjele Lenjingrad a u prosincu te godine već bile pred Moskvom na 80 km udaljenosti. Sovjeti su se povlačili i pripremali za obranu, mobilizirali i preustrojavali proizvodnju za ratne potrebe. Bitka za Staljingrad od kraja srpnja do početka veljače 1943. g. jedna je od najvećih bitaka II. svjetskog rata. U ljeto 1943. g. nacisti su izgubili još jednu veliku tenkovsku bitku kod Kurska, nakon koje kreće opća protuofenziva sovjeta. Obije bitke s pravom smatramo prekretnicama Drugog svjetskog rata.

2. Atlantska povelja je prvi veliki dogovor saveznika u ratu protiv nacista i fašista u Europi, Velike Britanije i SAD, kolovoza 1941. g., na jednom brodu u Atlantskom oceanu, Winstona Churchilla i Franklina Roosevelta. Ona predviđa da će svaki narod imati pravo na povratak svog suvereniteta kojeg je izgubio u ratu, da saveznici ne teže nikakvim osvajanjima, da su za razoružanje agresora, uspostavu sustava sigurnosti i za mir u svijetu. Ovu povelju je uskoro potpisalo još oko 20-ak zemalja a među njima i SSSR. Iz ovog sporazuma će se tijekom rata razviti i pravi ratni, vojno-politički savez zemalja - antifašistička koalicija. 3. Japan na Dalekom istoku nakon sklapanja sporazuma o nenapadanju s SSSR-om, osvaja Indokinu uz suglasnost vichijevske Francuske, jug Kine te područja britanskih i nizozemskih kolonija u jugoistočnoj Aziji. Osim toga militaristički Japan napadom na luku Pearl Harbour na Havajima je uvukao SAD u rat (7. 12. 1941.) i nastavio svoja dalja osvajanja u jugositočnoj Aziji. Ipak do prekretnice u odnosima snaga na ovom bojištu dolazi već u lipnju 1942. u pomorskoj i zračnoj bitci kod Midwaya, kada nakon pobjede premoć prelazi na stranu SAD i saveznika. Iskrcavanje Amerikanaca na otok Guadalcanal takav će razvoj rata dalje samo potvrditi.

4. Nakon što su već odnijele dvije velike pobjede kod El-Alameina, velike snage antifašističke koalicije SAD-a i Velike Britanije se u studenom 1942. g. iskrcavaju u sjevernoj Africi a u svibnju 1943. g. odnose i potpunu pobjedu nad naci-fašističkim snagama Erwina Rommela na ovom ratištu. Dalji prodor su saveznici usmjerili na Siciliju i Italiju, gdje je u pobuni zbačeno s vlasti Veliko fašističko vijeće a fašistička stranka raspuštena. Novi premijer Pietro Badoglio je zatim potpisao bezuvjetnu kapitulaciju Italije, 8. 9. 1943. g. Mussolinija su nacisti oslobodili zatočeništva i nastavljajući rat u Italiji, dali mu mjesto vođe na sjeveru nove Talijanske Socijalne Republike.

Sažetak uz lekciju br. 21: Jačanje i uspjesi antifašističke koalicije

1. Na konferenciji u Teheranu su se sastali vođe antifašističke koalicije, Roosevelt, Churchill i Staljin krajem studenog i početkom prosinca 1943. g. i dogovorili se oko osnovnih ciljeva nastavka rata: prednost će dati borbama za oslobađanje Europe, a Staljin će nakon sloma Trećeg Reicha objaviti rat Japanu. Osim toga načelno je razgovarano o sudbini Njemačke i posebno njenih granica s Poljskom nakon rata, te su podržali Roosevelta u njegovim naporima za osnivanje međunarodne organizacije za mir. Razgovori su se odvijali u atmosferi straha od obnove ideološko-interesnih podjela u budućnosti među njima.

2. Slavna operacija saveznika Overlord kreće 6. lipnja 1944. iskrcavanjem skoro 2 miliona vojnika u Normandiji u Francuskoj pod vrhovnim zapovjedništvom američkog generala Dwighta Davida Eisenhowera. Proboj saveznika ništa nije moglo zaustaviti, ni u međuvremenu sagrađeni zaštitni bedem na atlantskoj obali od Danske do Španjolske, ni pokušaj protuudara njemačkih snaga kroz šumovite predjele Ardena. Sovjetske snage su ove uspjehe iskoristile i u protunapadu 1944. g. najprije istjerale neprijatelja sa zapada SSSR-a a onda ušle i u Rumunjsku, Finsku... U travnju 1945. sovjeti su sa svojim snagama ušli već i u Beč. 3. U ratu na Pacifiku saveznici antifašističke koalicije su stalno imali nadmoć i pobjeđivali u bitkama s japanske militarističke vojne snage. I usprkos tome japanski vojni krugovi nisu pomišljali na pregovore i predaju. Kritičnost položaja Japana je postala osobito vidljiva nakon gubitka Marshallovih i nekih drugih strateški važnih otoka, 1944. g. U očajnom položaju, prvi put u bitci za Filipine krajem 1944. g., militaristi su upotrijebili pilote-samoubojice, kamikaze, koji su se obrušavali sa svojim letjelicama na neprijateljske mete ali i u vlastitu smrt. I na azijskom kopnu sve češće gube bitke protiv ujedinjenih Kineza, komunista i republikanaca.

4. Konferencija na Jalti, na Krimu, vođa antifašističke koaliciji u veljači 1945. g. je donijela daljnje važne odluke za nastavak i kraj rata. Neke od njih su bile, da će Njemačku podijeliti na 4 okupacijske zone, da će stvoriti zajedničko Nadzorno povjerenstvo u Berlinu, da će odlučno raditi na iskorjenjivanju politike i ideologije nacizma, da će joj nametnuti ratnu odštetu i sve drugo što je potrebno za njezinu pacifikaciju. Osim toga, osnivačka konferencija UN-a će se održati u aprilu u San Franciscu, a SSSR će napasti Japan najkasnije 2-3 mjeseca nakon kapitualicije Njemačke, kako je to već bilo dogovoreno i na konferenciji u Teheranu.

Sažetak uz lekciju br. 22: Svršetak Drugoga svjetskog rata i njegove posljedice

1. Konferencija pobjednika u Europi u Potsdamu, kraj Berlina od 17.7. - 2.8. 1945. g., vodećih saveznika sada u nešto izmijenjenom sastavu, Clement Attlee za Veliku Britaniju i Harry Truman za SAD, ponovno je donijela niz važnih odluka. Osnovat će se Savjet ministara pet vodećih država u svijetu sa sjedištem u Londonu, koji će predložiti mirovne ugovore s Italijom, Finskom, Mađarskom, Rumunjskom i Bugarskom. Provest će se stroga denacifikacija i kažnjavanje ratnih zločinaca. Dogovoreno je, da će se sjeveroistočni dio Pruske predati SSSR-u a južni, Poljskoj kao i sva ostala područja istočno od rijeka Odre i Nise. I niz drugih odluka.

2. Snage SAD-a u proljeće 1945. g. osvajaju Manilu, Iwo Jimu, Okinawu i u tim borbama gine na desetke tisuća američkih i oko sto tisuća japanskih vojnika. Japanske snage se povlače iz Indokine, ali i dalje ne predaju nego mobiliziraju preostalo vojno sposobno stanovništvo od 18 do 60 godina. Pod izgovorom smanjenja broja žrtava i ubrzanja kraja rata, SAD su upotrijebile nuklerane bombe u napadu na Hirošimu i Nagasaki, 6. odnosno 9. kolovoza 1945. g. Nakon toga Japan je potpisao bezuvjetnu kapitulaciju 2. rujna 1945. g., a SAD su uvele u Japan američku vojnu upravu. Sada je II. svjetski rat konačno završio. 3. U holokaustu njemačkih nacista procjenjuje se da je stradalo oko 6 miliona Židova. Ta strašna politika počinje s okupacijom Poljske i stvaranjem geta za poljske Židove (u getu u Varšavi je getoizirano oko pola miliona). Takozvano 'konačno rješenje' židovskog pitanja, a koje je značilo uništenje, dogovoreno je u jednom berlinskom predgrađu početkom 1942. g., pod vodstvom SS-ovca Reinharda Heydricha. Za tu svrhu je posebno osnovano 6 logora s plinskim komorama za masovne egzekucije. Najpoznatiji te vrste je bio Auschwitz-Birkenau. Osim Židova žrtve su bili i Romi i pripadnici drugih naroda i političkih opredjeljenja.

4. Posljedice II. svjetskog rata su bile katastrofalne. Usmrćeno je oko 50 miliona a ranjeno oko 35 miliona ljudi. Matrijalna šteta i razaranja su bila ogromna (po nesmiljenom razaranju su čuveni gradovi Coventry i Drezden). Na ratne izdatke izdvajano je čak 60 - 70% bruto društvenog proizvoda. Za rat je mobilizirano oko 80 miliona ljudi i ratovala je 61 država. Novi veliki svjetski rat razvio je i nova sofisticiranija i monstruozna oružja, kao što su atomska bomba, raketni projektili, mlazni zrakoplovi, podvodne i nagazne mine, dalekometno topništvo, zapaljive bombe, i tako dalje. Sve u svemu užas.

Sažetak uz lekciju br. 23: Poratno uređivanje svijeta

1. OUN je utemeljen u San Franciscu na skupštini između 25. 4. - 26. 6. 1945. g. uz sudjelovanje 50 država. One su zajedno donijele Povelju UN koja je stupila na snagu 24. 10. (dan UN). U njoj piše između ostalog da će se boriti za očuvanje mira i sigurnosti u svijetu, štititi ljudska prava, štititi suverenitet država, brinuti se za ekonomski i društveni napredak i drugo. Glavna organizacijska tijela UN-a su: Opća skupština, Vijeće sigurnosti, Tajništvo s generalnim tajnikom s mandatom na 5 godina, i druga tijela. Najviše ovlasti pa i da operativno djeluje ima Vijeće sigurnosti s 15 država članica, od kojih su 5 država stalne članice s pravom veta svake od njih na odluke tog vijeća.

2. Prema ranijim dogovorima saveznika vodećih država antifašističke koalicije, osnovan je Međunarodni vojni sud 1945. g. za suđenje ratnim zločincima i zločinačkim organizacijama u netom proteklom ratu. Sud je zasijedao u Nürnbergu (1945. - 47. g.) i od 21 optuženog nacističkog vođe, 10 je osuđeno na smrt a ostali na doživotnu ili dugogodišnju robiju. Na sličnom Međunarodnom vojnom sudu za Daleki istok u Tokiju (1946. - 48. g.) suđeno je 25-orici optuženih, od kojih je 7-orici presuđeno na smrtnu kaznu a ostalima na doživotni ili višegodišnji zatvor. Ratni zločini ne zastarijevaju pa im se sudi i dan-danas.

3. Mirovna konferencija između donedavno zaraćenih strana održana je u Parizu 1946. g. Mirovni ugovori nisu potpisani s Njemačkom jer u tom trenutku kao jedinstvena država naprosto nije postojala, kao ni s Austrijom koja je smatrana žrtvom nacističke politike. Prema ugovoru s Italijom sve njene nekadašnje teritorije na istočnojadranskoj obali su pripale FNRJ (osim Trsta koji je kasnije ipak pripao Italiji) a izgubila je i mnoge druge teritorije. Granice država Mađarske, Rumunjske i Bugarske su vraćena na one iz 1938. g., a Finska je morala svoje južne dijelove ustupiti SSSR-u. S Japanom je ugovor o miru potpisan u San Franciscu 1951. g.

4. Dekolonizacija svijeta nakon II. svjetskog rata je nezaustavljivo napredovala. Od bivših kolonijalnih sila jedino je Francuska sporo popuštala pa tako vodi i rat za kolonije u Indokini i Alžiru kojima na koncu nakon poraza priznaje neovisnost (1954. odnosno 1962. g.). Velika Britanija se naizgled časno izvlači dajući slobodu svojim bivšim kolonijama i stvarajući zajednicu svojih bivših kolonija, Commonwealth. Indija je dobila neovisnost 1947. g., no, zbog sukoba između Hindusa i Muslimana nastaju i dvije nove muslimanske države, Zapadni i Istočni Pakistan (ovaj posljednji danas Bangladeš). Posljednja je postala slobodna Namibija 1990. g. Sažetak uz lekciju br. 24: Svijet u ozračju hladnog rata

1. Podijeljenu komunističku Kinu (vođa Mao Ce-tung) i republikansku (vođa Čang Kai-šek), ujedinjuje zajednički neprijatelj, Japan, od 1937. do 1945. g. Ali odmah nakon rata opet međusobno ratuju do 1949. g. Pri tome je SSSR pomagao komuniste a SAD republikance. Pobjedili su komunisti a republikanci su se povukli na otok Formozu i tamo osnovali svoju Republiku Kinu. Tu malu Kinu UN je priznavo kao jedino legitimnu Kinu sve do 1971. kada je na tom mjestu zamijenila prava velika komunistička Kina. No Kina je imala velikih problema s političkim neslobodama iz kojih se je pokušala izvući tzv. 'kulturnom revolucijom' 1966. g.

2. Pokret za obnovom i stvaranjem židovske države započeo je Theodor Herzl stvaranjem Cionističkog pokreta još 1897. g. Simpatije i podršku za to su našli u moćnoj Velikoj Britaniji još tijekom Prvog svjetskog rata a nakon nacističkog holokausta nad Židovima međunarodna javnost još je više nalazila opravdanja i simpatija za tu ideju. Konačno je Opća skupština UN-a podijelila Palestinu na židovski i arapski dio i priznala novu državu Izrael 1948. g. Ali isto pravo na državu na svom teritoriju nisu dobili i Palestinci. Odmah nakon proglašenja izraelske države počinje prvi od tri velika arapsko-izraelska rata i velika kriza kojoj se kraja ne vidi sve do danas.

3. Unutar socijalističkog vojnog bloka Varšavskog ugovora neke su zemlje članice bile nezadovoljne manjkom vlastitog suvereniteta u odlučivanju i višestranačkih sloboda u tom bloku. U Mađarskoj izbijaju velike pobune protiv sovjetske vlasti 1956. g. i pod vodstvom Imre Nagya (Imre Nađa) izlaze iz tog vojnog saveza. SSSR je na te događaje izveo tenkove i ugušio pobunu. Slično se dogodilo u Čehoslovačkoj na čelu s Alexanderom Dubčekom 1968. g. za tzv. Praškog proljeća, gdje su tražili destaljinizaciju i federalizaciju države. Intervencija sovjetskih tenkova je ugušila i ovu pobunu. Izlazak tenkova opravdavan je 'ograničenim suverenitom' država članica saveza. 4. Najveća svjetska kriza nakon II. svjetskog rata izbila je na teritoriju socijalističke Republike Kube, 1962. g., kada je kubanski vođa Fidel Castro dobio pomoć od SSSR-a u obliku dalekometnih raketa i tako htio zaštititi suverenitet države. Vojna podrška SSSR-a Kubi značila je širenje sovjetskog ideološkog carstva takoreći u dvorištu SAD-a, što one nisu dopuštale. SAD su na moru blokirale dalju dopremu sovjetskih raketa i rampi za njihovo lansiranje, pa je prijetio vojni sukob nuklearnih super sila. Nakon višednevnog užarenog pregovaranja, američkog predsjednika Johna Kennedya i sovjetskog predsjednika Nikite Hruščova, zaustavljena je instalacija sovjetskih raketa. Sažetak uz lekciju br. 25: Kraj hladnog rata i raspad socijalističkih sustava

1. Raspad SSSR-a počinje s dolaskom Mihaila Gorbačova na vlast 1985. g. On provodi unutarnje reforme SSSR-a poznate pod imenom perestrojka (društveno preustrojavanje) i glasnost (sloboda javnog govora). Zalagao se i za višestranački politički sustav pa je tako došao u sukob s jedino dopuštenom strankom, Komunističkom partijom i s vojničkim krugovima SSSR-a, koji su inscenirali državni udar, a Gorbačova zatočili u kolovozu 1991. g. Tada se u događaje umiješao drugi istaknuti vođa promjena u zemlji, Boris Jeljcin, pod čijim vodstvom krajem te godine nastaje Zajednica Neovisnih Džava, od 11 bivših sovjetskih republika. Reforme dalje nastavlja Jeljcin.

2. Osim SSSR-a raspadaju se i druge socijalističke države u Europi. U Rumunjskoj je u masovnim demonstracijama narod srušio diktaturu Nicolaea Ceausescua (Nikolaja Čaušeskua) krajem 1989. g., a u Poljskoj je socijalistička vlast srušena uz pomoć sindikata Solidarnost u burnim događajima 80-tih godina. Krajem 1989. g. srušen je Berlinski zid koji je do tada razdvajao grad na dva dijela, a iduće godine su se ujedinile i dvije njemačke države u jednu državu, Republiku Njemačku. Socijalizam se raspao i u Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Bugarskoj i u Albaniji. Preostale socijalističke države u svijetu do danas su: Kina, Laos, Vijetnam, Kuba i Sjeverna Koreja.

3. Države zapadne Europe su se politički počele ujedinjavati u jednu državu još 1951. g., kada je stvorena Ekonomska zajednica za ugljen i čelik (6 europskih država), a njenim začetnikom se smatra francuski ministar vanjskih poslova Robert Schumann. Godine 1990. broj novih članica zajednice se povećao na 12, a te godine je u Rimu dogovoreno i uspostavljanje zajedničke monetarne, vanjske i ekonomske politike unije. Ugovorom iz Maastrichta 1992. g. postignut je i pravni pristanak članica za stvaranje EU i njeno dalje širenje. Broj država članica Europske unije narastao je 2014. g. na 28.

                                                   __________________

Sažetak uz lekciju br. 26: Znanost, kultura i sport nakon 1945. g

1. Napredak u razvoju tehnologija nakon drugog svjetskog rata naročito je bio velik u svemirskim letovima. Na putanju oko Zemlje prvi umjetni satelit Sputnik I. je lansirao SSSR 1957. g., a Rus, Jurij Gagarin je bio prvi čovjek koji je u svemirskoj letjelici Vostok 1 obišao Zemlju, 1961. g. (let je trajao 1 sat i 48 min). Prvi let na Mjesec i uspješno slijetanje na njegovu površinu ostvario je američki svemirski brod Apollo 11, 1969. g. s Neilom Armstrongom i Edwinom Aldrinom, koji su prvi hodali površinom mjeseca i zadržali se na njemu oko 21 sat. (Treći astronaut Michael Collins je za to vrijeme orbitirao oko mjeseca u komandnom modulu.)

2. U okviru SFRJ, republika Hrvatska je donijela zakon o obveznom osmogodišnjem obrazovanju 1952. g., jer je broj nepismenih građana i dalje bio jako velik. Nadalje, pokrenuta su nova sveučilišta u Rijeci, Osijeku i Splitu i utemeljene dvije važne ustanove za znanost: Institut "Ruđer Bošković" za razvoj prirodnih znanosti, te Zavod za jezik "Miroslav Krleža" (1950. g.). Nobelovu nagradu za kemiju dobili su Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog. Prvi televizijski program u SFRJ započeo je s emitiranjem iz Zagreba 1956. g., a prve televizijske emislije sa slikom u boji od 1966. godine.

3. Hrvatska filmska produkcija je godišnje stvarala tek nekoliko igranih filmova u dvije producentske kuće Jadran film, i Zagreb film specijaliziran za proizvodnju animiranih filmova. Vrijedna spomena su dva filmska festivala, igranog filma u Puli i animiranog filma u Zagrebu. Animirani film Surogat Dušana Vukotića osvojio je filmsku nagradu Oscar 1962. g. U Republici Hrvatskoj su održana i neka europska i svjetska sportska natjecanja: Mediteranske igre u Splitu (1979.), Univerzijada u Zagrebu (1987.), Europsko prvenstvo u atletici u Splitu (1990.). Doprinos hrvatskih sportista SFRJ je bio velik u plivanju, boksanju, atletici i drugim granama.

                                                               ___________________

Sažetak uz lekciju br. 27: Hrvatsko pitanje i Banovina Hrvatska

1. Nepovoljno političko stanje u Kraljevini se nastavilo i nakon ubojstva kralja Aleksandra 1934. g., osobito u odnosu na neriješeno hrvatsko pitanje. Politika vlade Milana Stojadinovića se ugledala na totalitarne režime Njemačke i Italije. Oružnici (policija) su ubili 15 hrvatskih seljaka kod Slavonskog Broda (1935. g.) i 7 članova pjevačkog zbora u Senju (1937. g.). Radikalni otpor režimu pružali su, svatko na svoj način, komunistički i ustaški pokret. Komunistička partija Jugoslavije je zabranjena već 1920. g., ali je njena ilegalna aktivnost i nakon toga vrlo živa. Komunistička partija Hrvatske (KPH) je osnovana 1937. g., i značila je prilagođavanje partije nacionalnim idejama.

2. Vladko Maček i HSS su bili za pregovore s režimom. Zbog nepovoljnih političkih prilika HSS je, umjesto pregovora kojih nije bilo, osnovao niz organizacija, kao što su bile Seljačka sloga (1920. g.) za opismenjavanje, ili Gospodarska slogaza ekonomski napredak hrvatskog naroda, a aktivno je surađivao svo vrijeme i s HKD "Napredak" u Sarajevu. Ipak je opasnost velikog rata prisilila zainteresirane strane a osobito režim, da srede unutarnje prilike u zemlji, to jest riješi takozvano hrvatsko pitanje. Zato je na mjesto predsjednika vlade postavljen novi čovjek, Dragiša Cvetković, koji je konačno trebao prema volji Namjesnika, kneza Pavla, riješiti to pitanje.

3. Sporazum o Banovini Hrvatskoj između Mačeka i Cvetkovića je postignut u kolovozu 1939. g. i prema njemu je Banovina dobila autonomiju na čelu s banom Ivanom Šubašićem, svojim saborom (koji se nije sastao zbog izbijanja rata), a vojne organizacije Hrvatska seljačka zaštita i Hrvatska građanska zaštita su legalizirane. Sporazumom je otvorena i mogućnost federalizacije cijele monarhije. U novoj vladi Kraljevine Jugoslavije 6 članova SDK-a su postali ministri, a Vladko Maček potpredsjednik vlade. Mogućnost ovakvog sporazum je predviđao i Oktroirani ustav kralja Aleksandra iz 1931. g. 4. Teritorij Banovine Hrvatske je obuhvatao Primorsku i Savsku banovinu, i nekoliko kotareva: Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Izvan Banovine je ostao istočni Srijem sa Zemunom, te Boka kotorska. Protivnici ovakvog rješenja su bili Srpski kulturni krug, ustaški pokret i KPJ-u. Srpski kulturni krug je pozivao 'Srbe na okup' i zagovarao stvaranje Velike Srbije, a ustaše su smatrale ovakvo rješenje izdajom Vladka Mačeka i HSS-a. KPJ je smatrala ovaj sporazum izdajom radničke klase, a u korist interesa nacionalnih buržoazija, vlasnika krupnog kapitala. Sjedište Banovine Hrvatske bilo je u Zagrebu. Sažetak uz lekciju br. 28: Slom Kraljevine Jugoslavije, NDH

1. Jugoslovenska vlada je pristupila Trojnom paktu 25. 3. 1941. g., ali je grupa visokih časnika potaknuta britanskom tajnom obavještajnom službom, izvela državni udar, zbacila vladu Cvetković-Maček i svrgnula Namjesništvo s knezom Pavlom na čelu. Kralj Petar II. je proglašen punoljetnim i ustoličen a na čelo nove vlade je imenovan general Dušan Simović. Na takav razvoj događaja Hitler je bio bijesan i 6. 4. započinje napad na Jugoslaviju bombardiranjem Beograda. Nakon 10-ak dana okupacija je bila završena a dijelovi bivše Kraljevine Jugoslavije raskomadani između okupacijskih država, Njemačke, Italije, Mađarske, Bugarske i talijanske Albanije.

2. Jedna od političkih tvorevina nastalih nakon okupacije Jugoslavije bila je i NDH (Nezavisna Država Hrvatska), 10. travnja. Ta satelitska tvorevina bila je dio zamisli o novom osovinskom poretku Rim-Berlin s ustaškim pokretom, kao jedino dopuštenom političkom organizacijom na ovom teritoriju. (U sklop ove državine ušle su osim negdašnje Banovine Hrvatske i Srijem, BiH i dio Dalmacije.) HSS je stalno bio pod nadzorom i pod prijetnjom progona. Neki HSS-ovci su prišli ustaškom pokretu. Udarne i dragovoljačke vojne snage zvale su se Ustaška vojnica, a Hrvatsko domobranstvo su činile redovitu vojsku.

3. Južni dio teritorija NDH je bio talijanska interesna sfera podijeljena na tri zone. Prva zona je bila izravno priključena Italiji a u drugima dvjema se nalazila talijanska okupacijska vojska. U posjed prve zone je došla takozvanim Rimskim ugovorima s NDH (18. 5. 1941. g.), u koju su uključeni znatni dijelovi jadranske obale ali i područja Gorskog kotara. Zbog malog broja Talijana, fašističke vlasti rade na talijanizaciji Dalmacije, raspuštena su hrvatska udruženja i uklonjeni hrvatski simboli s javnih mjesta, a uvedeni talijanski nazivi gradova, mjesta i ulica. Osobito je bio zloglasan talijanski koncentracijski logor na otoku Molat u okolici Zadra. 4. Ustaški režim je odgovoran za genocid nad Srbima, Jevrejima, Romima kao i mnogobrojnim političkim neistomišljenicima. U teroru se isticalo novoosnovano Ustaško redarstvo i mobilni, prijeki sudovi. Najviše je stradalnika bilo u logoru Jasenovac i Stara Gradiška gdje je ubijeno, prema demografu Vladimiru Žerjaviću, nešto više od 72 000 ljudi. Nešto oko polovice stradalih su bili Srbi, a onda, Židovi, Romi i drugi. Jedno vrijeme je u ovom logoru bio zatočen i Maček a hrvatski književnik Mihovil Pavlek Miškina je u logoru ubijen krajem 1942. g. Za sve ove strašne zločine odgovoran je isključivo ustaški režim, a ne hrvatski narod (narod ne može biti odgovoran).