Slog

Slog je jedinica organizacije za sekvencu zvukova nekog govora. Naprimjer, riječ voda sastoji se od dva sloga: vo i da. Slog se obično sastoji iz jezgra sloga (uglavnom nekog samoglasnika) i nekog početnog ili krajnjeg dodatka (uglavnom suglasnika).

Slogovi se često smatraju fonološkim "građevinskim blokovima" riječi.[1] Oni mogu utjecati na ritam jezika, njegovu prozaičnost, pjesnički metar i njegovu akcentualizaciju.

Pisanje u slogovima počelo je nekoliko stotina godina prije pojave prvih slova. Najstariji sačuvani slogovi zapisani su na pločama iz perioda oko 2800 p. n. e. u sumerskom gradu Uru. Ovaj prijelaz sa piktograma na slogove u nekim naučnim krugovima smatra se najvećim napretkom u historiji pisma.[2]

Riječ koja se sastoji od jednog sloga (poput bosanske riječi pas) zove se jednosložna riječ. Sličan pojam opisuje i dvosložnu (riječ od dva sloga), trosložnu (riječ od tri sloga) ili višesložnu riječ, koja se može sastojati od više slogova, ali može označavati i riječ koja ima više od nekoliko slogova.

Slogovno pisanje počelo je nekoliko stotina godina prije prvih slova. Najraniji zabilježeni slogovi nalaze se na pločama napisanim oko 2800. godine prije nove ere u sumerskom gradu Uru. Ovaj pomak sa piktograma na slogove nazvan je "najvažnijim napretkom u historiji pisanja".[3]

U nekim teorijama fonologije, strukture slogova su prikazane kao dijagrami stabla (slično drveću koje se nalazi u nekim tipovima sintakse). Ne slažu se svi fonolozi da slogovi imaju unutrašnju strukturu; zapravo, neki fonolozi sumnjaju u postojanje sloga kao teorijskog entiteta.[4]

Rima sloga sastoji se od jezgre i neobaveznog koda. To je dio sloga koji se koristi u većini poetskih rima, i dio koji se produžava ili naglašava kada osoba produži ili naglasi riječ u govoru.

Baš kao što se rima grana u nukleus i kod, nukleus i koda se mogu granati na više fonema. Ograničenje broja fonema koji mogu biti sadržani u svakoj varira ovisno o jeziku. Na primjer, japanski i većina kinesko-tibetanskih jezika nemaju klastere suglasnika na početku ili kraju sloga, dok mnogi istočnoevropski jezici mogu imati više od dva suglasnika na početku ili kraju sloga. U engleskom, početak može imati do tri suglasnika, a kod četiri.[5]

Reference

  1. ^ de Jong, Kenneth (2003). "Temporal constraints and characterising syllable structuring". u Local, John; Ogden, Richard; Temple, Rosalind (ured.). Phonetic Interpretation: Papers in Laboratory Phonology VI. Cambridge University Press. str. 253–268. doi:10.1017/CBO9780511486425.015. ISBN 978-0-521-82402-6. Page 254.
  2. ^ Geoffrey Blainey, A Short History of the World, str. 87, citat J. T. Hooker et al., Reading the Past: Ancient Writing from Cuneiform to the Alphabet, Britanski muzej, 1993.
  3. ^ Hooker, J. T. (1990). "Introduction". Reading the Past: Ancient Writing from Cuneiform to the Alphabet. University of California Press; British Museum. str. 8. ISBN 0-520-07431-9.
  4. ^ For discussion of the theoretical existence of the syllable see "CUNY Conference on the Syllable". CUNY Phonology Forum. CUNY Graduate Center. Arhivirano s originala, 23. 9. 2015. Pristupljeno 21. 6. 2022.
  5. ^ Hultzén, Lee S. (1965). "Consonant Clusters in English". American Speech. 40 (1): 5–19. doi:10.2307/454173. ISSN 0003-1283.

Vanjski linkovi

Content Disclaimer

Informasi ini disarikan dari Wikipedia dan disajikan kembali untuk tujuan edukasi. Konten tersedia di bawah lisensi CC BY-SA 3.0. Kami tidak bertanggung jawab atas ketidakakuratan data yang bersumber dari kontribusi publik tersebut.

  1. The information displayed on this website is sourced in part or in whole from Wikipedia and has been adapted for the purpose of restating it. We strive to provide accurate and relevant information, however:
  2. There is no guarantee of absolute accuracy. Wikipedia is an open, collaborative project that can be edited by anyone, so information is subject to change.
  3. It is not intended to constitute professional advice. The content displayed is for informational and educational purposes only. For important decisions (e.g., medical, legal, or financial), please consult a professional.
  4. Content copyright. Wikipedia is licensed under the Creative Commons Attribution-ShareAlike License (CC BY-SA). This means that content may be reused with appropriate attribution and shared under a similar license.
  5. Responsible use. Any risk arising from the use of information from this website is entirely the responsibility of the user.